среда, 30. јануар 2013.

THE SESSIONS (2012)


PIŠE: Darko Jovanov


REŽIJA: Ben Lewin



            Šta sve možeš da uradiš kad imaš milion dolara? Možeš se, praktično, osigurati za čitav život, ako su ti prohtevi razumni. Autić, stanče, vikendica. I malo šuški za obložiti jaknu pred izlazak sa društvom. Dakle, mogao bi, i to naročito ako živiš u Srbiji, uz pomoć tih šest ništica sništiti većinu svojih problema. ILI. možeš kamarisati te pare i reći – ajde da mi snimite film u kom Džon Hoks igra čoveka prikovanog za krevet i „gvozdena pluća“, a Helen Hant njegovog seks-surogata. E, da: H.H. da bude gola. Stalno.

            Istina, ne preterujem; film ne odmakne daleko, a mi smo već na „ti“ sa intimnim oblastima njenog tela. Ali... no, to vam je, deco, neka druga priča.

четвртак, 24. јануар 2013.

DREDD (2012)

PIŠE: Sycophant




REŽIJA: Pete Travis


            
          Možda se sećate prvog pokušaja da se Sudija Dred ekranizuje - neponovljive Silvester Stalone verzije iz '95-te, koji je, zajedno sa Barb Wire, Steel i Batman & Robin[1] zamalo uništio žanr superherojskog filma, sve do Blade i Spawn, koji su vratili nadu da takvi filmovi mogu biti iole koherentni i kvalitetni. Prvi Dred pati od boljke akcionog blokbastera '90-tih - nepovezan, žanrovski neodređen scenario, koji istovremeno želi da bude ljubavna drama, buddy komedija i akcioni triler, sa obaveznim daškom naivne eko-političko-sociološko-filozofske poruke, spojenog sa estetikom ranih '90-tih[2] (slična estetici '80-tih, ali sa manje laka za kosu i više boja koje prouzrokuju epileptični napad).
            
            Verujem da nisam jedini kome je taj film toliko ubio želju da više ikada gleda neku adaptaciju Dreda da je, saznavši da prave novi film, mentalno progunđao: „Uf, kako li će tek ovo ispasti, kada je prošli bio toliko oduran?!“. Što se ispostavilo kao greška, pošto je ovaj Dred u svakom smislu superiorniji od starog. Posle svega gorenapisanog to možda i ne zvuči kao preterani kompliment, ali novi Dred nije samo dobra adaptacija - već i dobar film.

среда, 23. јануар 2013.

ARGO (2012)


REŽIJA: Ben Affleck

ULOGE: Ben Affleck, Bryan Cranston, Alan Arkin, John Goodman


Umetniku je teško da bude objektivan. Nemoguće, čak. Leonardo može naslikati Đokondu; kao što i jeste, na kraju krajeva. Ali, da je ta ista žena nekim čudom ovladala vremeplovidbom i, nekog sumornog jutra, pokucala na vrata jednog španskog ekscentrika sa špicastim brcima tražeći da mu pozira, na slici koja bi tom saradnjom nastala ona bi se verovatno javila nakalemljena na telo antropomorfne vučice, dok joj pasta al dente curi iz nosa i obmotava se oko vratova Romula i Rema koji mirno spiju na njezinim ogoljenim dojkama. Elem, znate šta želim reći. Tako je i ovaj film, američki, je l’ te, raspleo storiju iz jednog jedinog, svog ugla, ne trudeći se da drugu stranu, onu koja je nepoznatija ostatku sveta, osvetli i opravda joj postupke.

среда, 16. јануар 2013.

SILVER LININGS PLAYBOOK (2012)

PIŠE: Darko Jovanov


REŽIJA: David O. Russel



Uzmeš nekoć najpoželjnijeg svetskog macana sa stažom u žanru komedije, trenutno najatraktivniju cicku koja kuje karijeru, vremešnu i iskusnu legendu Holivuda bez solidne uloge poslednjih godina, i, na kraju, zarđalog komičara koji (na stranu ona vražja franšiza) nije snimio film 15 godina, ogrneš mantil pogane verzije Frenka Kapre i – Akademija kleca, klone i podvriskuje. A ako uspeš tome da dodaš i neku psihofizičku boljku novog doba, budi siguran da će članovi žirija slati u manastire svoju prvorođenu žensku decu da bi ona tamo svoja devičanstva čuvala samo za tebe. Potencijalni uspeh te formule je, očigledno, naslutio Dejvid O. Rasel, jer je sa 8 (i slovima: osam) nominacija za Oskara, ovaj njegov film jedan od glavnih pretendenata za dominaciju na dodelama u februaru.

недеља, 13. јануар 2013.

DJANGO UNCHAINED (2012)

REŽIJA: Quentin Tarantino



Kad se malo osvrnem, ispadne da sam skoro trećinu svog života posvetio priželjkivanju da ovo čudo dobije oblik i izađe na svetlost dana. Godine 2004, pošto je završio Kill Bill, u javnosti se načela priča o namerama Kventina Tarantina da napiše scenario i režira jedan film o Drugom svetskom ratu, i jedan vestern. Prvu zamisao je obistinio pre tri i po godine, kada su Inglourious Basterds prekrojili istoriju i stali Fireru na rep. Za premijeru druge smo čekali gregorijanski Božić 2012. godine, i, kako to obično biva sa božićnim čudima – čekanje se isplatilo.

среда, 2. јануар 2013.

SUBMARINE (2010)

REŽIJA: Richard Ayoade



Stigla je nova kalendarska – nekima i radna – godina, i red bi bio da se i mi, gikovska bratija ovoga bloga, oglasimo tim povodom: dakle, želimo vam radosne praznike, uspehasrećezdravljaljubavi i svega ostalog; imate odrešene ruke da dopunite ovu kratku, ali suštinsku listu, ili zamenite ove životne kvalitete onima koji vam nedostaju ili slabije funkcionišu. (Uzgred, odnedavno nas možete pratiti i preko društvenih mreža. Evo linkova: Facebook stranica / Twitter profil)

Pa, da pređemo na stvar. Ričard Ajoadi (Richard Ayoade) je možda jedan od najvećih lordova našeg vremena. Kolumnista je Total Filma, istakao se ulogom Mosa u popularnoj seriji The IT Crowd, režirao je neke od spotova indi bendova kao što su Arctic Monkeys i Vampire Weekend, a bio je i gostujući reditelj u jednoj epizodi američke serije Community, meni veoma drage. Dakle, radi se o jednoj bitnoj figuri, koja je, pre dve (sada već tri) godine, ovim filmom debitovala u dugometražnim vodama, ekranizujući roman Džoa Dantorna.