PIŠE: Darko
Jovanov
REŽIJA: Stephen Hopkins
Među
glumcima koji su me odvajkada fascinirali, najviše je, da se
ne lažemo, bilo šašavaca, šenutih mamlaza, onih koji su utiskivali mnogo sebe u likove koje su glumili, ili
onih što su, zbog uloga koje su tumačili, pomalo gubili sopstvenu ličnost. Zar
nije to jezivo? Uzmimo primer Džeremija Breta, čoveka koji je – uz sve dužno
poštovanje, gospodine Kamberbeč – prišao bliže savršenom otelovljenju slavnog književnog lika Artura Konana Dojla od ijednog drugog smrtnika. Ipak, cena je
bila previsoka, jer je nakon nekoliko godina igranja Holmsa, taj lik u
potpunosti naselio Bretovo telo i um – počeo je da sanja o njemu, da se poistovećuje
sa njim i da kreira Šerlokove nove navike na osnovu detalja datih u Dojlovim
romanima i pripovetkama. Bret je postao Holms,
nije ga se mogao rešiti. Sličan je bio i genijalni Piter Selers, britanski glumac
čijim se, uslovno rečeno, odraslim
delom života bavi ovaj uvrnuti film režisera Stivena Hopkinsa, rađen po
glumčevoj biografiji iz pera Rodžera Luisa, ali delimično i po Piterovim kućnim
snimcima.