недеља, 13. децембар 2015.

GUESS WHO'S COMING TO DINNER (1967)



REŽIJA: Stanley Kramer



O Sidniju Poatjeu ovde se govorilo relativno često, mnogo i rado. S pravom, rekao bih, jer je malo glumaca postiglo koliko on, ne samo za sebe, već i za čitavu jednu rasu. Turbulentna su to vremena bila i svaki film u kom bi se pojavio (jer je većina njih bila obojena problemom rase) izazvao bi oštru polemiku, ostavivši malo koga ravnodušnim.

Godina 1967. bila je veoma važna za pripadnike crne populacije. Martin Luter King je još uvek bio živ, zdrav i vrlo angažovan, blaxploitation filmovi nisu još bili na horizontu ali su se gotovo mogli namirisati, a gospodin Poatje se tog leta pojavio u čak dva istaknuta ostvarenja: u jednom od njih, detektivskoj triler-drami In the Heat of the Night, uzvraća belcu šamar (iju!), dok u Guess Who's Coming to Dinner nalazi novi način da pročačka svest prosečnog zatucanika – videćete i kako.


Ovde igra Džona, doktora mladog, uspešnog i nadaleko čuvenog po veštini i čovekoljublju. Na jednom od svojih putovanja, upoznaje jošte mlađu, lepuškastu devojku Džoanu Drejton, sa njom provodi desetak dana i, je l', između njih se javlja ljubav toliko jaka da novopečeni par želi tu emociju da okuje burmama i ozvaniči gomilom papira.

Pošto je Džon lepo vaspitan momak, smatra da bi trebalo biti strpljiv, porazgovarati sa snajkinim roditeljima i zaiskati od njih blagoslov, i tako izbeći potencijalne prepirke ili, daleko bilo, odricanja preko novina ukoliko im takva postavka ne odgovara. I sve bi, u teoriji, barem, trebalo da prođe sjajno, jer su njezini otac i majka ugledni članovi društva, karakteri za primer, dobre duše liberalnijeh shvatanja, a on je savršeni zet. Ali praksa pokazuje da nije baš tako, jer Džoana i njeni roditelji, pa, ne dele pigment sa nadarenim doktorom. Da, kao što ste verovatno i pretpostavili – oni su belci. (Zapravo su oni bili ti koji su u šoku, ali sam počeo priču o Poatjeu za kog znate da je crnac, pa nisam drugačije mogao izazvati to iznenađenje.)

Zanimljivo je da se scenario Vilijama Rouza ne bavi toliko rasnom mržnjom, kao što je to donekle slučaj u In the Heat of the Night, koliko samim problemom rase. Dakle, ni jedan od likova nema predrasuda prema drugoj rasi, ne prezire je, ali smatra da su u pitanju dva različita sveta čije bi stapanje imalo loše posledice i po jedne i po druge. Obe rase imaju svoje tradicije, svoj identitet, takoreći, i moraju da "znaju gde im je mesto", i takvog je mišljenja određen procenat porodice Drejton, ali i porodice dobrog doce.

To je vreme kada ljude i dalje – nešto ređe, ali još uvek – ponegde linčuju zbog boje kože, dok su u drugim sjedinjenim državama međurasni brakovi zakonom zabranjeni. A ovaj par, kako tvrde neki članovi njihovih najužih familija, ne obraća pažnju na to i srlja u sigurnu propast i socijalnu izolaciju (u najbolju ruku). Njihova naivnost, misle oni, ogleda se u tome da su se nakon veoma kratkog vremena vezali i odlučili na brak, ali... da li to nešto govori o mladima, ili stariji samo nisu osetili vihor u grudima i leptiranje u stomaku toliko dugo, da bi ih sad možda pomešali sa aritmijom ili gasovima?

Veliki deo radnje se odvija u zatvorenom prostoru, pod krovom kuće Drejtonovih, pa je atmosfera pozorišna, gotovo kamerna. Ima i par scena na otvorenom, ali bi za potrebe predstave takvi trenuci lako mogli da se doteraju. I bio sam ubeđen da je Pogodi ko dolazi na večeru delo ućapljeno sa Brodveja, no ipak, za divno čudo, scenario nije adaptacija pozorišnog komada, već je napisan direktno za film.

Iako nisu svi filmovi koje je režirao Stenli Krejmer uspeli da očaraju i kritiku i publiku (a solidan procenat jeste), gotovo su svi imali dve, tri ili više zvučnih imena u glumačkoj postavi. Ni ovaj film ne odudara od tog pravila: tu su Sidni Poatje kao doktor Džon, Spenser Trejsi kao Džoanin otac Met i Ketrin Hepbern u ulozi njene majke Kristine. Spenser i Poatje su, inače, Krejmerovi stari kompanjoni, sa kojima je krajem pedesetih/početkom šezdesetih snimio nekoliko zapaženih naslova, dok mu je, koliko mi je poznato, sa Ketrin Hepbern ovo bila jedina njegova saradnja.

Trejsi i Hepbern zaista deluju kao pravi sredovečni bračni par dugog staža. Imaju divnu povezanost na ekranu, skovanu kroz devet filmova u kojima su zajedno učestvovali, ali i tokom dvadesetpetogodišnje mimobračne veze – Trejsi se nikada nije razveo od svoje žene Luiz, iako su živote vodili iz različitih domaćinstava. Nažalost, samo sedamnaest dana pošto je snimio poslednju scenu za Guess Who's Coming to Dinner, ovaj glumac je umro od srčanog udara, u svojoj kući koju je delio sa Ketrin. Ona do kraja života nijednom nije pogledala ovaj film, a nije se pojavila ni na dodeli oskara te godine, gde je dobila tu prestižnu nagradu upravo za ulogu u ovom filmu; to je umesto nje učinio režiser Džordž Kjukor.

Hepbern je lavovski zaslužila svoju nagradu. U stvari, svi nominovani (ona, Trejsi posthumno, Sesil Kelavej i Bea Ričards) s razlogom su dobili nominaciju, iako ni ostali, posebno Poatje, nisu priredili ništa slabije izvedbe. (Posebno je šteta što je, i pored tri odlična filma te godine, Akademija zažmurila na Poatjea i iskulirala ga bez trunke blama.) Treba možda spomenuti i Ketrin Hoton, nećaku Ketrin Hepbern iz stvarnog života, koja joj ovde glumi ćerku: pre igra na dopadljivost nego na glumačku umešnost, ali je i kao takva sasvim pristojna. Trejsijev doprinos, pak, veoma je velik, jer kvalitetom svoje glume čini da zaboravimo da gledamo film star gotovo pedeset godina, ali mu je, rekao bih, izmakao za dlaku, otišavši u ruke jednom drugom gospodinu koji je te godine delio scenu sa Poatjeom – Rodu Stajgeru.

Scenario je praktično bez mane, uživao sam u njemu. Sa ove tačke gledišta, ima trenutaka koji su usko vezani za deceniju u kojoj je film snimljen, ali se oni gube u svemu ostalome što valja, a toga je podosta. Neki kritičari se okome na Poatjeovog savršenog doktora, neki ovo ostvarenje smatraju previše sentimentalnim i naivnim, dok neki treći tvrde da je njegovo slobodoumlje više površno, ili čak prividno.

Moj savet?

Ne slušajte budale.

Guess Who's Coming to Dinner je baš fino štivo, kako za filmske sladokusce željne bravura holivudskih legendi, tako i za apsolutne laike; posebna preporuka za one lične, dvočlane kućnobioskopske projekcije sa ćebetom i rum-čajem i instagram kolačima.

Нема коментара:

Постави коментар